Kod spomen-česme u ponedjeljak je u Murinu, na dan devetnaestogodišnjice bombardovanja te varošice od NATO agresora, 30. aprila 1999. godine, održan komemorativni pomen nevino stradalim žrtvama. Ži­vo­te je toga dana izgubilo šest građana, među kojima troje djece. Tada su NATO projektilima ubijeni če­tr­na­e­sto­go­di­šnji Mi­ro­slav Kne­že­vić (1985), tri­na­e­sto­go­di­šnja Oli­ve­ra Mak­si­mo­vić (1986) i de­se­to­go­di­šnja Ju­li­ja Bru­dar (1989). U na­pa­du su stra­da­li i Vu­kić Vu­le­tić (1953), Mil­ka Ko­ča­no­vić (1930) i Ma­noj­lo Ko­ma­ti­na (1927).
Pomen stradalima služio je protojerej stavrofor Dragan Ristić, sa sveštenicima. On je prisutne pozdravio u ime vladike Joanikija koji, kako je kazao, zbog prisustva pravoslavnoj crkvi Pećke patrijaršije na Kosmetu, nije mogao biti ovdje, „ali njegov blagoslov i molitva su svakako tu”.
– Šta bi čovjek rekao poslije ovih svih godina koje su prošle, od onog dana kada su ovo mjesto i SRJ doživjeli da ih agresor bombarduje, ne gledajući, pritom, da li će tu biti žrtava, da li će tu biti djece, samo da ostvare neke svoje ciljeve, svoj naum da onaj ko ne želi sa njima i neće da im se pokori mora dobiti bombe. Tako je nažalost prošlo i Murino, uz gubljenje nevinih ljudskih života, među kojima i djece, onog što je najsvetije na ovom svijetu, kao što je sveta svaka nevino prosuta krv – istakao je stavrofor Ristić.
U besjedi profesor dr Božidar Bojović naglasio je da se ne smiju zaboraviti i oprostiti zločini najjače vojne sile u istoriji čovječanstva protiv male, međunarodno priznate države, zločini koji su o posrnuću jedne civilizacije trag za sva vremena ostavili američki bombarderi 30. aprila 1999. godine, ovdje u Murinu.
– Jer oni – počinioci ovakvog zločina, naš oprost bi doživjeli kao svoju pobjedu. Ne smiju se oprostiti jer da nijesmo oprostili Jasenovac i Jadovna, ne bi naše pobjede u građanskom ratu proglašavali zločinačkim, a svoje zločine nad nama „milosrdnim anđelom“. Da živimo u civilizovanom svijetu i demokratiji, u državi čija vlast slijedi duh državotvornog naroda, danas bi ovom pomenu nevinim žrtvama prisustvovali predstavnici države, njene aktuelne vlasti, što im je ustavna obaveza, a i predstavnici NATO agresora, koji je u jednom nesrećnom vremenu izvršio bezumni zločin nad nedužnim civilima, zločin za vječnu sramotu i vječno kajanje. Slobodarski duh državotvornog naroda Crne Gore je vječan i neuništiv, i nema te sile koja može spriječiti da se ovdje u Murinu okupljamo na dan stravičnog zločina i da uz pomen nevinim žrtvama šaljemo poruke otpora, prezira i nade. Poruka otpora prema antisrpskoj, antiruskoj, antislovenskoj i antiislamskoj sili NATO-a, čija nedjela vođena orvelovskim načelima „Rat je mir, ropstvo je sloboda, neznanje je snaga“, siju zlo i stradanja na etničkim prostorima ovih naroda – istakao je Bojović.
Dodao je da su „poruke prezira upućene podgoričkom režimu, koji ulaskom u NATO, suprotno volji ogromne većine državotvornog naroda, zarad očuvanja vlasti i prljavog bogatstva, pokorno slijedi naredbe neprijetelja sopstvenog naroda“.
– Poruke nade upućene su prema Istoku, odakle se sunce vječno rađa i prema bratskom ruskom narodu, našem jedinom iskrenom i vječnom prijatelju, bez kojeg Crna Gora ne bi ni postala ni opstajala kao država. Potrebni su nam razum i vjera. Razumno ponašanje usaglašeno sa geostrateškim kretanjima u budućnosti čije se konture već jasno ocrtavaju. S vjerom u Boga, uz našu Srpsku pravoslavnu crkvu i njenu Mitropoliju crnogorsko-primorsku! „Svaka sila za vijeka, a nijedna dovijeka“ – besjedio je dr Bojović.
Predsjednik Srpske narodne odbrane Vasojevića i funkcioner opštine Berane Goran Kiković kazao je da iako Murino, mjestašce na obali Lima, na sredokraći puta Andrijevica–Plav, nije bilo nikakav vojni i strateški cilj, iako vjerovatno nije ucrtano ni u jednoj vojnoj mapi na svijetu, NATO američki bombarderi su 30. aprila 1999. godine u dva navrata baš na ovom mjestu istovarili smrtonosni tovar.
Na pomenu su govorili književnici članovi Udruženja književnika Crne Gore, na čelu sa Novicom Đurićem, i Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju – Andrijevica, na čelu sa Branislavom Otaševićem, koji je bio i moderator programa pomena.
Organizatori pomena bili su Eparhija budimljansko-nikšićka, Srpski nacionalni savjet, na čelu sa dr Momčilom Vuksanovićem, Udruženje književnika Crne Gore, Mjesna zajednica narodni heroj „Vujadin Vujo Zogović“ i srpsko društvo „Stjepan Prvoslav“ iz Berana.N.VUJAČIĆ

Položili vijence i cvijeće

Ovaj devetnaesti po redu moleban nevino stradalim žrtvama počeo je pjesmom Ivane Vasiljević, sestre poginulih djevojčica Olje i Julije, a cvijeće na spomen-česmu položile su porodice stradalih, učenici murinske OŠ „Petar Dedović“, predstavnici ambasade Rusije u Crnoj Gori, predstavnici opštine Berane, predsjednik Kluba generala i admirala Vojske Srbije Luka Kastratović, predstavnici Udruženja boraca ratova 1990–2000, predstavnici SOBNOR-a Tivat i Berane i predstavnici političkih partija. Funkcioner DF-a Milun Zogović položio je cvijeće upućeno od predsjednika DNP-a Milana Kneževića, koji robija u spuškom zatvoru, ali koji se sjetio murinske tragedije.

Imena žrtava ostaće neizbrisiva u istoriji

Užasavajuća je i tragična činjenica da se jedna varošica u srcu Evrope i danas, nakon 19 godina, prepoznaje isključivo kao prostor stradanja nedužnih civila, poručeno je iz Demokratske Crne Gore povodom devetnaestogodišnjice stradanja šest murinskih žrtava, među kojima je bilo i troje djece.
– Imena Vukića Vuletića, Manojla Komatine i Milke Kočanović ostaće neizbrisiva u našem istorijskom pamćenju. Posebnu instancu u procesu izgradnje našeg savremenog kolektivnog identiteta predstavljaju i predstavljaće imena trinaestogodišnjih Olivere Maksimović i Miroslava Kneževića i desetogodišnje Julijane Brudar – kazali su iz Demokratske Crne Gore.
Poručuju da pijetet koji pripada žrtvama i tragičnim mjestima ne dopušta da se na njima stiču jeftini politički poeni, niti dopušta da se istorijske nedaće pretvaraju u dnevno-političke teme, kao što se, kako konstatuju, nerijetko radi.
– Ali zato se od novih pokoljenja zahtijeva da učine sve da ne dopuste da se ikada više ponovi ijedna tragedija nalik onoj u Murinu iz 1999. godine – zaključile su Demokrate.A.O.

Srpsko srce Johanovo

Noć ranije, u domu u Murinu, a povodom pomena murinskim žrtvama, predstavljena je knjiga „Srpsko srce Johanovo“, autora Veselina Dželetovića, nastala po istinitom događaju. U knjizi se priča o srpskoj porodici, jedinoj preostaloj u selu i Njemcu Johanu Vagneru koji nosi srce Srbina, kidnapovanog na Kosovu i Metohiji 1999. godine. Pisac je Johana upoznao 2004. godine na razvalinama srpskog groblja u jednom kosovskom selu i tako saznao za nevjerovatnu priču.
Na predstavljanju knjige naglašeno je da se u njoj govori o potresnom svjedočanstvu o stradanju Srba u „Žutoj kući“ (Burelj – Albanija), a prve podatke o tome proslijedio je Johan, Njemac kome je presađeno srpsko srce, još daleke 2003. godine. Kaže se u knjizi da su ga snovi njegovog donora vodili od Italije, preko Kosova do Albanije... Roman je dobio specijalno priznanje Akademije „Ivo Andrić“.
– Da li srce pamti? Prepoznaje li predjele i ljude koje je voljelo i pošto okonča jedan i započne neki sasvim novi život u grudima drugog čovjeka? Dugo je ova i slična pitanja sebi postavljao Johan Vagner, Njemac plemićkog porijekla, veleposjednik u čijim grudima je kucalo srce Srbina sa Kosova i Metohije. Poslije uspješne transplantacije, Vagner počinje da sanja nepoznate predjele, pravoslavnu crkvu, seosku kuću i pred njom plavookog dječaka. S vremenom, snovi se pretvaraju u košmar ratnih slika i Johan, njihovim tragom dolazi na Kosmet, odlučan da otkrije identitet donora. On je mislio da je čovjek prodao srce, a ne da je bio kidnapovan. Nije znao detalje, ali je ipak došao da pomogne finansijski porodicu, jer je bogat. Susret sa dječakom je bio preloman u svemu ovome, zato se saznala istina. On nikad nije vidio to dijete i kaže da to srce nije htjelo iz grudi da mu iskoči, on ne bi ni ispričao priču. Nešto se pri tome prvom susretu dogodilo, srca su se prepoznala, šta li... Tek kada je nedugo zatim nesrećno skončala i dječakova majka, Njemac Johan Vagner prešao je u pravoslavlje i usvojio dječaka – kaže Dželetović.
Autor ovog istinitog svjedočanstva o stradanju Srba na Kosovu i Metohiji Veselin Dželetović, ovu potresnu priču opisao je najprije u poemi, a potom u romanu čije je 12. izdanje objavljeno u prevodu na ruski jezik, a ova knjiga je već 14. izdanje. Dželetović je ovim romanom, kako se navodi u kritici knjige, dobrano zagrebao po bolnoj temi trgovine organima, zloglasnoj „žutoj kući“ i sveukupnom stradanju Srba koje i danas traje.